3 – 11. IV. 1996 / Kustos: Vesna Delić / Postav: Marin Gozze / Foto: Ana Opalić
Neopozivost poteza kistom zaustavila je vrijeme. Bez naknadnih ispravaka i slojeva, slika je dovedena u stanje oskudne ispunjenosti. Redukcijom na izvorno čisto, dufyjevskom lapidarnošću, kleeovskim minimalizmom, paolozzijevskim „anarhizmom”, dubuffeovskom „hrapavašću” i „upravo-formiranom-obliku”, appelovskom „dječjem” crtežu i kontinualnim mističnim uzorkom zen-budizma Tobeya, Anabel Zanze ostvarila je primarno, elementarno slikarstvo. (…)
(…) Suptilna redukcija izražajnih sredstava dovodi do granice intuitivnog, a brzina poteza potiče delikatnu dinamiku linije. Iz škrte i spontane animiranosti nastaje poteski fluid, istančani idiom, refleksivno polje kreativne nesvjesnosti. Očišćenost od količine, bez reprodukcije, bez kopiranja, bez imitacije uvjetuje ritmički slijed, stvara semantiku poteza, gdje značenjsko polje minimalističkog ukusa i enigmatike razvija složenu strukturu izražavanja vlastite kreativnosti.