2004. SLIKE, KOLAŽI, CRTEŽI 1992-2004., Art Gallery Ćimić, Dubrovnik

(…) Kada i posegne za uljenim bojama Anabel čuva primaran grafički odnos crnog i bijelog; u većini je slučajeva riječ o crnome pismu na bijeloj osnovici. To pismo – i doslovce – tvore slova. Ona su, isprva, simulirana, iskrivljavana, kojekako složena; s ponavljanjima i grješkama; ispremiješana, izvrtana, bez smisla. Poslije će slovčane cjeline – prvi put se može govoriti o tekstovima – činiti prijepisi, tek (kojiput) malo pomaknuti, na rubovima (gdjekad) okrznuti, više-manje točni; i to prijepisi kritičkih tekstova, mahom glazbenih osvrta na talijanskom jeziku. U ruke su joj, češće od drugih, dospijevali časopisi Jazz, CD Clasica, Amadeus, Arte. Pitao sam jednom: „Zašto baš talijanski?” Odgovorila je: „Dijelom slučajno. Dijelom zato što su mi ih slali prijatelji. Dijelom zato što mi se svidjela tipografija, dizajn.” Pitao sam: „A jezik?” „Jezik nije bio važan” odgovorila je. „Talijanski nisam znala. Nisam imala odnos prema tekstu. Sadržaj me, zapravo, nije ni zanimao. Gledala sam tekstovni predložak kao formu.” Ipak je ostalo nešto prostora i za spekulacije na tu temu: slova (koja znamo), složena u riječi, koje ne razumijemo i nepronične riječi povezane u nejasne, nerazmrsive rečenice te, naposljetku, hrpe neodgonetljivih rečenica u tekstovima koji su, sami po sebi, suvisli i korektni, no velikoj većini gledatelja netransparentni, a sve na jeziku velike kulture i tradicije, drevnom, savršenom – dugo usavršavanom! – i, svakako, legitimnom u europskoj obitelji jezika kulture, znanosti, politike i diplomacije. Ali: što to znači onome  koji ga ne zna – ne čita, ne piše, ne govori – pa ma koliko drugih jezika (možda) znao? Vidjeti je, na ovome primjeru, kako se i poznati sustavi mogu dekontekstualizirati, „obesmisliti”, dovesti u stanje disfunkcije. Sve to biva još očitije upotrijebi li se jezik znatno manje narodnosne skupine, s manje uglednim mjestom u povijesti jezikoslovlja, književnosti, civilizacije. Pa još ako se ne služi latiničnim pismom… Pravi će subverzivni zastoj nastati kad se autorica odluči ubaciti među kodificirana slova i po koje izmišljeno. Sve nas to sili na razmišljanje kako komunikacijski sustavi – kao što su, primjerice pisma – ne moraju nužno služiti uspostavi komunikacijskih kanala odnosno, kako se, u specifičnim okolnostima, može ustanoviti da su ti kanali svjesno ispražnjeni ili tako korišteni da služe proizvodnji šumova odnosno: smetnji. Ostaje još jedna mogućnost: umjesto a) primarne komunikacije i b) ometane komunikacije može se uspostaviti c) alterirana komunikacija u kojoj će umjesto strogo kodificiranog sustava (pismovno-značenjskog) proraditi – mnogo fleksibilniji, svakako neprecizniji i nedvojbeno iracionalniji – ekspresivni način transmisije sadržaja. To se događa onda kad – u interpretaciji slikarice – slovo A izgubi pojmovnu i zvukovnu vrijednost A i pretvori se u šaru, u krivulju, izlomljenu crtu ili splet crta, kad stranični blok teksta prestane nositi, tradirati ili emitirati određena značenja, određeni smisao posredovan konvencionalnim znakovima i pretvori se u (s)likovnu činjenicu, tamni pravokutnik šarâ (crticâ, potezâ) na svjetlijoj podlozi. U tome, ekspresivnom tipu komunikacije ono svijetlo ili prazno ima (načelno) istu vrijednost kao i ono tamno ili puno.

Poslije će se, umjesto talijanskih, pojaviti hrvatski tekstovi i, s njima, moguća kalkulacija o dvoznačnome, kombiniranom sustavu pojmovno-ekspresivnom, makar samo u domaćem, hrvatskom okružju. I u toj soluciji likovni je znak u prednosti pred pojmovnim (pa će se ispis riječi prekinuti i u pola znaka ako to traži kontura lika ispunjenog slovima), ali ostaje mogućnost interpolacije neke druge priče, ugradnje i neke druge primisli: one, koja čitaču tekstova nešto domeće, a gledatelju likova ništa ne uskraćuje.

(…) Tretirajući tekstovni predložak kao formu Anabel Zanze na crtaćem papiru, pozivnicama, dopisnicama, novinama i različitim drugim tiskovinama, pokazuje kako se, kroz igru konvencionalnog znakovlja, poznati sustavi lako mogu dekontekstualizirati, „obesmisliti”, dovesti u stanje disfunkcionalnosti i netransparentnosti. Ekspresivni način prijenosa određenog sadržaja, koji zamjenjuje klasične kanale komunikacije, sugerira autoričin sustavan i analitički pristup slikarstvu, u kojem je likovni znak uvijek u prednosti pred pojmovnim.            

Kodirani ritam njezinih priča pomoću kojeg umjetnica, kroz kontinuitet oblika i asocijativnost struktura, prenosi kronologiju vlastitog životnog iskustva, rezultirao je raskošnom ornamentikom minimalizmom uvjetovanih slikarskih vrijednosti, maksimalnog taktilnog i vizualnog dojma. Iznimna estetska vrijednost djela, tehnička perfekcija njihove izvedbe, kao i promišljaj izgrađene likovne kulture te naglašena samosvojnost autorskog izričaja, osigurali su ovoj mladoj dubrovačkoj umjetnici visoko položajno mjesto na dubrovačkoj i hrvatskoj likovnoj sceni. (…)