2006. PISMO, SLIKA, Galerija Forum, Zagreb

(…) Priča, otjelotvorena mravinjakom svojih čestica, glasova-slova, skupova slova-riječi, redaka, stupaca… viđena je kao slika. I tu razinu vidljivosti priče ova ljubiteljica paradoksa izvrće na različite načine. Cjelina teksta ne zadaje se na pojmovnoj razini, nego na kadru stranice: one preuzete, one rezane, montirane, kolažirane. Značenje pisma pritom je potisnuto na ulogu povremenog svjedoka. Ponekad strani jezik oslobađa od primisli na priopćeno, ponekad pogled između redaka ubere sintagmu koja upućuje drugamo i daleko. To je slučajno, inducirano čitanje, putovanje po labirintu neizvjesnih susreta s dvojbeno prepoznatljivim citatima. Ako su retci uglovi, iza ugla može se susresti roman koji se svodi na, primjerice, „mi smo čestita protestantska obitelj” – bez pretpovijesti i sa svim mogućim inačicama sudbine… Nepoznatost i pojavnu začudnost teksta Anabel Zanze ponekad časti ispisujući ga vlastitom rukom, iznova, u nekoj vrsti divne i nevine kreacije, količinom strpljenja koja je dovoljna za žrtveni čin. Ponekad se blok teksta razbraja na stupce, u njemu se otvaraju bijeli prohodi kao u Kniferovim meandrima, pa se i zavijugaju gradeći polje nekog organičkog op-arta. (…)

(…) Milan Bešlić u predgovoru je zapisao kako Anabel Zanze problematizira sam medij slike, što se može zaključiti već pri prvom pogledu, ali i u najbanalnijem pokušaju opisivanja i identificiranja umjetničinih intervencija na bijeloj povšini papira, gdje možemo reći kako ju ona iscrtava, odnosno, „ispisuje”, doslovce preuzimajući pojedine citate iz različitih tekstualnih izvora. Naravno da te intervencije imaju primarno grafički učinak, sadržan u odnosu crnog i bijelog, strukturi i dinamici pojedinih znakova, njihovom umnažanju, uokvirivanju, pa i u discipliniranom rukopisu koji ih reproducira. To su, međutim, crteži koji se mogu čitati i na razini samog sadržaja. Zanze promatraču ostavlja tu mogućnost i, štoviše, upućuje na nju i samim odabirom tekstova koje će reproducirati u mediju slike, odnosno, crteža.

Ondje gdje nije riječ o pukom kolažiranju nasumce odabranog materijala, razabiremo da su mnogi tekstovi, ili njihovi dijelovi, zapravo tekstovi o slikarstvu, pa se ranije spomenuto „problematiziranje slike” zapravo odražava i na virtualnoj razini, što jednoj u osnovi ukočeno ozbiljnoj i krajnje raduciranoj priči daje vrlo blagu samoironijsku komponentu.

Vjerojatno nije slučajno odabran ni tekst koji se odnosi na Julija Knifera. Ta referenca nije posve neopravdano naslanjanje na autoritete, jer ona, naime, ima određene temelje barem u stupnju duhovne discipliniranosti, minucioznosti i strogosti crtačkih vježbi Anabel Zanze, a među izloženim radovima, ponajprije u onim u kojima tekst struktuira u stupce, moguće je razabrati i poneki izravniji formalni citat Kniferovih meandara. (…)