2006. PISMO, SLIKA, Galerija Sebastian, Dubrovnik

(…) Potvrdivši odnjegovan ukus u tretiranju površine i dokazavši neosporan senzibilitet u karakteru istančanog duktusa, Anabel Zanze je mogla otići korak dalje u posvajanju ekspresivne sintakse. Ako je kolaž s prikazom Beuysova lika označio i simbolično „skidanje šešira“ velikom uzoru ezoteričnih dimenzija likovnosti, nekoliko je kombinacija na temu okvira moglo ukazati na metamedijsko i autoreferencijalno shvaćanje slikarskog rada. Ako su transkripcije i akumulacije pismena podsjetile na Opalku ili On Kawaru (a poneka solucija svjesno je načinjena kao hommage Kniferu), smjelo izazivanje kratkog spoja tautoloških i stereotipnih silnica upućuje na razinu hermetičnog nadmašivanja evidencije.            

Ipak, čini mi se da je pravu mjeru svoje discipline i imaginacije (dakle, imaginativne discipline) ova slikarica ostvarila u serijama „Pozivnica“ i „Naprava“. U tim je ciklusima, naime, uspostavila elastičnu ravnotežu fabriciranih elemenata i osobnih intervencija, na kadrove s otisnutim ili kolažiranim grafičkim mrežama odvažila se lapidarno nanijeti spletove organskih linija. Sugerirajući i aludirajući na neku predmetnost s onu stranu funkcije, ostvarila je život oblika gipkih protega, slobodnijeg daha. U koordinatnom sustavu podrazumijevanih mentalnih premisa njezina je gestualnost i maštovitost načinila prodor koji obećava daljnje okušaje, s tim da je saldo kreativnog i eruditskog uloga u djelu Anabel Zanze već sada više no zadovoljavajući.