2008. SLOVO, RIJEČ, TEKST, Moderna galerija – Studio „Josip Račić”, Zagreb

(…) Ipak, osnovna snaga njenih slika leži u činjenici da autorica koristi liniju, koja, nasuprot boji, predstavlja ratio, i to, štoviše, ne kao klasičan crtež, već u imitaciji strojnog pisma u maksimalnom kontrastu dviju krajnosti – neboja crne i bijele (dodatno lišene svake barokne dramatičnosti oštrog kontrasta, uslijed bizarne i iracionalne imitacije strojopisa), u koncepciji koja je u svojoj završnici izrazito emotivno nabijena. Ono što je u svojoj prirodi standardizirano, opire se standardizaciji. Ovdje leži temeljni paradoks i subverzivnost njezina djela – sredstvima koja jamče pouzdanost i objektivnost, ona postiže cilj koji na nas djeluje svojom nejasnoćom, kolebanjem i tajanstvenošću. Stil, koji kao da sebi imanentno svojstvo sadrži strogu definiciju, ovdje nam se predstavlja kao svoja suprotnost – iracionalnim postupcima i obratima (npr. besmisleno nizanje riječi iz rječnika koje počinju slovom „k” bez razmaka, kolažiranje dijelova teksta s ispuštanjem ključnih riječi te daljnji već navedeni primjeri), ti tekstovi i riječi lišeni su, nečitljivošću, nepreglednošću te besmislenom i fragmentiranom kontekstualizacijom, svog izvornog i društveno prihvaćenog značenja, a ipak ga se ne mogu potpuno 7 osloboditi. Kao da su zarobljeni u nekoj napetosti međusvijeta, u kojem ono što je odsutno, neodlučno, uvijek drugačije i neizrečeno, što se naslućuje i namjerno nas zbunjuje, zahtijeva mentalni angažman promatrača, kojega želi probuditi iz stupora svakodnevne suvremene rutine svojim uznemirujućim učinkom. Oni, ujedno, predstavljaju i svojevrstan, za sudbinu pojedinca postmoderne simptomatičan, eskapizam u svijet privatnih značenja i zatvaranja u suptilnu čaroliju autoričina osobnog svijeta, gdje je subjektivni materijal maksimalno izložen. Na taj je način, autoričina osoba izrazito prisutna i prezentirana promatraču svojevrsnim psihološkim autoportretitanjem, koje nadrasta granice klasično shvaćene autoreferencijalnosti. (…)