2009. BEZ NASLOVA, Galerija sv. Krševana, Šibenik

(…) Jednom jače, a drugi put slabije, jednom više i opširnije, zatim opet tiše i posnije, iz crteža u crtež, iz slike u sliku, iz kolaža u kolaž i u brojnosti likovnih postupaka, materijala i pomagala: olovkom, ugljenom, tušem, bojom… i papirima i škarama, ta se krivulja “provlači” iz ciklusa u ciklus “meandrirajući” kao čvrsta poveznica u stvaralaštvu ove intrigantne umjetnice. Stoga se, nimalo slučajno, nije ova njezina odlika dovodila u vezu s velikim prethodnicima, klasicima suvremene umjetnosti, kako onima čije je djelo trajno obilježilo svjetsku likovnu scenu, tako i s onima koji su odredili suvremenu hrvatsku umjetnost. Naročito se govorilo, tek da spomenemo prvoga među jednakima, o tangiranju djelâ ove mlade autorice s golemim Kniferovim opusom, odnosno, precizirane su njihove dodirne točke, ne tematski, morfološki ili stilski, već prvenstveno s motrišta te jedinstvene ustrajnosti u dosljednom ostvarivanju svojega likovnog koncepta, rekli bismo kao “susret” dvaju likovnih činjenica. (…)

Pomaknuti i “iščašeni” fragmenti književnih i kritičkih tekstova koje Anabel Zanze prezentira kao slike (pojačavajući paradoksalnost svoga postupka korištenjem tehnike, kojom se referira na tradiciju, ulja na platnu) razbijaju narativ u njegovoj logičnoj organizaciji na tri nivoa, kako ga je definirao Tzvetan Todorov (1) the proposition, 2) the sequence, 3) the “text”) te time reinterpretiraju i dovode u pitanje naslijeđe tekstova koja smo skloni bespogovorno prihvatiti kao gotove datosti i temelje moderne (zapadne) misli. Zaokretom u postupku citatnosti (vizualnim manipulacijama tekstualne tradicije (književnosti i kritike)), Zanze dodatno “oneobičava” materijal na kojem radi. Često korištenje upravo književnih predložaka posljedica je davno utvrđene posebne veze između književnosti i jezika te strukturalističke teze da lingvistički model (kao i sva ostala ljudska djela) odražava bazičnu strukturu ljudskog uma. Fragmentacijom ulomaka koje koristi, autorica naglašava činjenicu da ti tekstovi trebaju biti promatrani kao dijelovi veće strukture te se metonimijskim postupkom uzimanja dijelova, koji upućuju na cjelinu, te, potom, sažimanja značenja preko metafore, podražava narav snova s izvlačenjem nesvjesnih sadržaja u područje svjesnog. Lacan je ustvrdio da je želja (“desire“) beskrajno kretanje od jednog označitelja ka drugomu u želji da se ispuni izostanak značenja, koje bi dovelo do punoće “stvarnog” (the “real”). “Podijeljeni” subjekt (“split subject”) nastoji prevladati jaz od izostanka cjelovitog značenja (the absence of complete meaning) ka “punoći” “stvarnog” (the “fullness” of the “real”). Prema njemu, taj je subjekt trajno nestabilan entitet, podijeljen između svjesnog života “ega” i nesvjesnog života “želje”. Anabel Zanze razbija kodove i uvodi namjerne dvosmislenosti u pretpostavljeno postojeću strukturu u sistemu koja je u podlozi čitateljeva čina interpretacije. Na taj način, ona zorno, u duhu poststrukturalističkih teorija, demistificira znanstvene pretenzije strukturalizma, naglašavajući radikalan gubitak središta, ontološku nesigurnost, temu odsutnog centra te izostanak čvrstih referentnih točaka manipulacijama fragmenata, koje možemo smatrati oglednim primjercima “generalnog teksta” (a “general text”). Roland Barthes, osim toga, govori o slobodi čitatelja (promatrača) kao primatelja poruke te ističe da značenje ne nameće autor (još je strukturalizam proglasio “smrt autora”). On, nadalje, smatra da se “užitak” (“pleasure”) postiže kada je čitatelj vođen kulturološkim konvencijama u razumijevanja teksta dok odbacivanje konvencija ne–reprezentativnim iščitavanjem (“anti – representional reading”) dolazimo do stanja “oduševljenja” (“bliss”). U tom smislu Anabel Zanze tekstu ne prilazi u ulozi primatelja (“readerly” text), već u ulozi interpretatora (“writerly” text) na način kako su to radile avangarde. Svojim postupcima, ona, također, poručuje da književnost treba shvaćati “intertekstualno” u smislu mrežnog prelijevanja značenja od jednoga teksta ka drugom te naglašava paralelizam između jezika (riječi) i književnosti (književni tekstovi). Ona, na taj način, poznati tekst iznova stvara njegovom drastičnom reorganizacijom koja izmiče konvencionalnom prepoznavanju te, i samu sebe, oslobađa unaprijed zadanih perspektiva u njihovu dešifriranju, čija je konačna posljedica postmoderni skepticizam i relativističko poimanje. Ako ovdje primijenimo tumačenje Julie Kristeve, onom što se racionalno prihvaća (objekt) kroz medij sintakse ovdje se prijeti “heterogenim” i “iracionalnim”, koje karakterizira želju. Kako je već ranije navedeno, ovakvom dekonstrukcijom tekstova semiotičko (nesvjesno kao neorganizirani proces označavanja) prelazi u simboličko (kao logičko povezivanje označavajuće substancije) u procesu u kojem subjekt, konačno, stječe svoj identitet. Narušavanjem zadanih tumačenja diskursa stvara se subverzivna otvorenost semiotičkog koje probija granice društvenog “zatvorenog” simboličkog poretka. Najjasnija izjava o, između ostalog, i autoreferencijalnosti Zanzina postupka prisutna je na platnima na kojima autorica ritmički slaže velika štampana slova A i N (kao AN(abel)), koje se izokretanjem, kao, uostalom, imanentnom strategijom njezine umjetnosti, može iščitati i kao A i Z (tj. A(nabel) Z(anze)).