2010. POVRŠINE, Galerija Mala, Zagreb

(…) Je li moguće da tekst postoji i ne postoji sam za sebe? Baš tako; on je u rukama slikarice-teksturologinje, koja će pustiti da tekst govori ili će ga teksturološkim zahvatima (kao kad u Labirintu III, 2009, kvadratnu formu ispunja s osam pravokutnih trokuta u kojima tekstovi postoje, ali kao tekstovi ne funkcioniraju) zapriječiti da djeluje tekstualno kako bi djelovao teksturno. Tekstovi se, naime, čitaju i razumijevaju, teksture se gledaju (u dokolici, možda, i sriču) ali bez razumijevanja: pravokutnost je trokuta „izrezala“ neke subjekte i predikate, pojela dijelove riječi, tj. dijelove smisla, onemogućila logično praćenje teksta koji se pretvorio tek u materijal (sirovinu) za gradnju slike. Pukotina, koja znači prazno, nije ipak samo prazno; zato što je dio u kontekstu, element u Cjelini (Ukupnome), jer kolaborirajući s drugim mijenja i sebe i to drugo, daje Cjelini novo značenje. Njezin je smisao – smisao pukotine – jednak vrijednosti tišine u glazbi.            

Anabel je u tim postupcima (s)likovno gdjekad vrlo slobodna i emancipirana, gdjekad vrlo rigorozna i disciplinirana, birajući tekstualne cjeline zaokružena smisla, u kojima se prigodice naročito ističu neke ključne riječi. No, treba reći, da unatoč čitateljskoj pozornosti, pa i izbirljivosti koja se prigodice javi, ona ne ispisuje tekstove da bi, slovo po slovo, bili pročitani, njezina je meta promatrač, a ne čitač. Autorski tekstovi kojima se služi kao građom za sliku postaju tako neke vrsti „polja u najmu“, no nije mi teško zamisliti ni moguća zbivanja u kojima bi ih bilo sve manje, a slova (slovčane, atekstualne materije) sve više. (…)