2011/2102. PRVA SLOVA, DRUGA SLOVA (1996-2011), Gradski muzej Karlovac – Galerija „Vjekoslav Karas”, Karlovac

(…) Korištenjem slova lišenih svakoga smisla dadaistički su umjetnici, zapravo, slijedili načelo apsurda, alogike, besmisla, onoga što su od 1916. zacrtali u svojim manifestnim programima i akcijama. Mnogo godina kasnije, u kontekstu neoavangardnih pokreta iz 60-ih godina ponovno se u umjetničkoj produkciji počinje javljati gradnja teksta putem nizanja slova kao pukih grafičkih znakova lišenih svih sintaktičkih i gramatičkih vrijednosti, a govorilo se o vizualnoj ili konkretnoj poeziji. Dekonstrukcija riječi referirala se ovdje prvenstveno na tekst koji je izgubio svoja književna značenja. Suvremena hrvatska slikarica Anabel Zanze javlja se sredinom devedesetih godina djelima koja također koriste fragmente riječi, štoviše nizanjem slova nastaju cjeline koje ne doživljavamo kao izmrvljenu, često na slova, kao elementarne gradivne elemente, svedenu književnu produkciju. Djela ove umjetnice gledamo kao slike i te se osobine prepoznaju na svim razinama. Sredinom devedesetih slikarica radi brojne kolaže, a fragmente novina, časopisa i knjiga ona pažljivo ugrađuje u zamišljeni kompozicijski okvir. Tiskovna joj je građa važna zbog slova, točnije monotone teksture koju čine otisnute riječi, rečenice, veće tekstovne cjeline. Ponekad se može prodrijeti u smisaono polje koje stvaraju fragmenti tekstova, čitljivost je do određene mjere moguća, ali iz pročitanoga se ništa relevantnoga ne saznaje. Tekst, riječ, slovo svedeni su na sirovu građu podčinjenu vizualnim efektima: redu, simetriji, odnosima bjeline podloge i nalijepljenih dijelova razgrađene tekstovne cjeline. Ponekad se u kolaž dodaje crtež, intervencija rukom kao kratak zapis koji također pojačava dojam slikovnosti. Drugi puta u tekst su umetnuti sićušni dijelovi slike kojoj je prepoznatljivost potpuno zanemarena i svedena na uspostavljanje nove vizualne, točnije kompozicijske hijerarhije. Anabel Zanze gradi površine ispunjene tekstovima bez značenja, ali sa željom da se iz njihova monotona nizanja stvori neka apsolutna monotonija, a kao krajnji cilj tišina.

Kada je 1998. započela seriju slika na kojima je ispisivala slova, riječi, ponekad rečenice nižući ih u pravilne retke usklađene s rubovima i formatom slike efekti monotonije i tišine postali su još naglašeniji. (…) Ove slike sam razumio kao slike vremena: vremena upisanog u njihovo nastajanje. Veliki poljsko-francuski slikar Roman Opałka izgradio je čitav svoj opus u ispisivanju brojki na površinu platna. Brojke su se nizale od 1 do beskonačno, s tim da je početak bio vremenski determiniran (1965. godinom), a kraj prepušten sudbini: umjetnikovoj smrti (2011). Opałka je slikao/pisao brojeve bijelom bojom na sivoj, a tijekom vremena sve svjetlijoj podlozi koja je pod kraj života postala bijelom. Bijelo na bijelom pojačavalo je metafizičke rezonancije ovih djela lišenih predstave, slikovitosti, priče, estetike. One su označavale apsolutnu odsutnost svega što pripada predmetnome, to će reći i realnome svijetu, ali su kao nadomjestak nudile vrijeme koje je postalo vidljivim.            Spominjem slučaj Romana Opałke u kontekstu slika suvremene hrvatske slikarice jer mi se i u njezinom djelu kao bitni sadržaj otkriva nazočnost vremena. Vrijeme je upisano u gusto, ritmički pravilno ponavljanje slova koja ništa ne opisuju, ne tvore nikakvu verbalnu cjelinu, nego svjedoče tijek nastajanja. Anabel Zanze je sebe upisala u svoje slike, srasla je u cijelosti s njima. Isključila je iz njih sve natruhe drugih stvarnosti, a maksimalno unijela svoju osobnu, krajnje sublimiranu stvarnost vlastita vremena utrošenog u čin stvaranja.