2011. PRVA SLOVA, Galerija Mazuth, Zagreb

Odstupaju li prvi radovi Anabel Zanze, na papiru u tehnici tuša, kolaža te kombiniranoj tehnici iz 1996. i 1997. godine, od njezinih kasnijih metijersko-poetoloških postavki ili samo svjedoče autentičnost geneze umjetničina likovnog izričaja? Bez dvojbe, u malim se formatima, malim likovnim kompozicijama traži, istražuje i pronalazi senzibilitet koji ukazuje na likovni minimalizam, ali istovremeno, uz „dekontekstualiziranje poznatih sustava“ (I. Zidić) riječi i slova, Anabel Zanze pojavljuje se i kao svojevrsna (nesvjesna) čuvarica kulturne baštine, odnosno, u rasapu jedne kulture i civilizacije grafički i likovno spašava pojmove iz glazbe i književnosti koji su odredili jedan dio njezine ličnosti, ali i našu modernu epohu uopće. (…)            

(…) U njezinoj umjetnosti, dakle, nema inteligentno upakirane meta-priče, citatnosti i parafraziranja koje je tako voljela postmoderna; nema intelektualnog ruganja krajnjem korisniku njezine umjetnosti. Ona želi i traži sugovornika s druge strane, želi suptilan odgovor na svoje odaslano slovo, riječ ili crtu! U tome, u jednom fragmentu senzibliteta, njezini crteži rezoniraju s likovnom higijenom Slobodana Vuličevića, ali i filozofskim određenjem o radikalnom svođenju svijeta na mjeru bitnih stvari Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Anabel se, također, kao nastavljačica jedne iznimno senzibilne i filozofski čvrsto utemeljene likovne modernističke tradicije ponekad uvlači u šutnju, u tišinu, ali to nije artificijelno nametnuta si tišina kojom umjetnik od publike i kritike želi dobiti na značaju i (pseudo)hermetičnosti, već signal pozicije rafinirana promatrača koji se distancira od buke ovoga svijeta kako bi sačuvao vlastiti mentalni i emotivni integritet.