2011. STRANICE, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

Slikarska morfologija kojom riječ i slika čine odnos vizualnog i tekstualnog odnosno istraživanje unutarslikovnog i unutartekstualnog u suvremenoj umjetnosti jedno je od važnih obilježja te umjetnosti na tragu historijskih avangardi, neovangardi i postavangardi. U Pojmovniku suvremene umjetnosti Miško Šuvaković navodi devet razina ili platformi toga odnosa na navedenoj povijesnoj liniji suvremene umjetnosti. S pravca te linije prema pravcima niza skupnih ali i pojedinačnih oblika umjetničke prakse razgranati će se prema još toliko smjerova, čime će se oblikovati možda i jedno od najbogatijih i najrazvedenijih geneoloških stabala morfologije suvremene umjetnosti. Misli se, dakako, na pravce od historijskih avangardi dvadesetih godina preko neoavangardnih pokreta sedamdesetih do posmodernističkih praksi danas.

Slikarstvo Anabel  Zanze sasvim je sigurno baštinilo neka od tih umjetničkih iskustava što je, dakako, posve normalno i razumljivo s obzirom da se doista radi o jednom od dominantnih i vrlo utjecajnih pravaca u suvremenoj umjetnosti. Međutim, pogrešno bi bilo odmah na početku i uopće tvrditi kako je pred nama slikarstvo koje je nastalo kao kombinacija i kompilacija nekih od tih iskustava po načelu slikarskog eksperimenta sa svojstvima tih iskustava. Ona se ponegdje možda i naziru u rezultatima ove slikarice no posve pouzdano nije to bio put kojim je ona krenula kako bi do toga rezultata stigla; taj je naime ekspriment ona zamijenila s vlastitim iskustvom u potrazi za svojim slikarskim bićem. (…) (…) To slikarski krajnje posno izražavanje dotaknulo je mnoge minimaliste, konceptualiste i postkonceptualiste, ali nikoga nije u potpunosti usvojilo, nikoga učinilo dominantnim. Slikarstvo koje motrimo naoko poseže za mnogim od stilskih nizova i za pojedincima kojima zbilja, u jednom kolažu s Beuysovim likom, i simbolički „skida šešir“, no put do svoga „slikarskog sada“ Anabel Zanze iskrčila je svojim snagama, voljom i izborom.