2014. VRSTE RIJEČI, Muzej suvremene umjetnosti – No galerija, Zagreb

(…) Stvaralaštvo Anabel Zanze, u pojedinim segmentima, blisko je opusu nekolicine suvremenih umjetnika, među kojima spominjemo austrijske umjetnike Jochena Hollera, Evu Beierheimer, Miriam Laussegger i Romana Pfeffera. No, srodnost s tim umjetnicima nije toliko u pristupu i izvedbi koliko u kontekstu bavljenja aktualnom tematikom intimne i kolektivne memorije te na kraju straha od njezina gubitka. (…) Novi ciklusi na tragu su prethodnih, pri čemu se iza višeznačnih semantičkih slojeva skrivaju zanimljive umjetničke osobnosti kojima se Zanze ciklički vraća tražeći nova formalna i koncepcijska rješenja. Upravo toj kategoriji pripadaju djela nazvana Knjiga zapisa (2011), Gorgoniranje I (2012)i Gorgoniranje II (2013),i nešto kasnija Čitajući Kipkea I (2014), Čitajući Kipkea II (2014), K. (2014), Square (2014), koja je moguće interpretirati kao posvete pojedinim umjetnicima ili grupi umjetnika (Grupa Gorgona, Julije Knifer, Josip Vaništa, Željko Kipke i drugi), od kojih neke tekstove pažljivo ispisuje u fontu koji aludira na rukom pisano pismo. (…)

(…) Upotreba referenci kod Anabel Zanze nipošto se ne bi smjela tumačiti kao pribjegavanje pukoj postmodernističkoj reciklaži i citatnosti. Ta djela mogu se interpretirati kao izraz njezine snažne potrebe za prisvajanjem i pohranjivanjem preuzetih umjetničkih rukopisa. Istodobno, odstupajući od uobičajenih tipografskih pravila čitljivosti odabranog teksta, umjetnica svjesno nastoji promatraču otežati tečno čitanje u korist vizualnog dojma. Stoga nije nužno potpuno razumijevanje tekstualnog sadržaja, nego je važniji dojam, koji u potpunosti proizlazi iz poimanja nametnutog sustava kodova i (anti)simbola, asocijacija i ideja, koji gledatelja navodi na razmišljanje i kontemplaciju, bez namjere postavljanja metafizičkih zamki. Kao rezultat takvog procesa označavanja slika postaje memorija nataloženih iskustava našeg kulturnog pamćenja što za umjetnicu predstavlja specifičan oblik mentalnog utočišta. Prema riječima Antuna Maračića „Takvim ponašanjem i izrazom, nekom mantričkom metodom, Anabel kao da demonstrira svoju neovisnost…“, ali i upisuje snažnu postojanost unutar korpusa suvremene umjetničke scene.