2015/2016. GRISAILLES, Radnička galerija, Zagreb

(…) Promatračeva recepcija iliti primanje iskazuje se ovdje osobito važnim budući da lógos – koji u dotičnome kontekstu valja razumijevati kao riječ i smisao izrečen riječju – treba biti priopćen, ima postati dia-lógos, tj. smislom poneseni dijalog između slike i recipijenta, slikara i promatrača. U tome se međudjelujućem pounutrenju zbiva – kao recipijent tako odčitavam odnosno žanjem ono što je slikarica Zanze marno i umješno posijala u slike – da slova na sivoj podlozi bivaju svojevrsni heraklitovsko-stoički sjemeni logosi (grč. lógoi spermatikoì; lat. rationes seminales), koji svojim djelatnim principom aktiviraju i aktualizraju pasivnu materiju i tako uređuju svijet (grč. kósmos: ʹuresʹ, ʹredʹ), harmonizirajući pojavnu i idejnu zbilju. “Mrtve monokrome” (kako povijest modernoga slikarstva naziva takve slike) zasijala je Anabel Zanze slovčanim klicama života. Iz sivila slike na kojoj piše pepeljasto tlo rodiše se, umjesto feniksa, riječi. Sive stanice u mozgu, kao fiziološka staništa gdje u bezbrojnim iskrama prebiva lógos, podržale su slikaričin kreativni impuls, konceptualni stimulans. A to je od sivog dovelo do živog.

Iz kataloga izložbe Grisailles vrijedi u tome smislu citirati završetak eseja Igora Zidića:

“Nazočnost, implicitna i eksplicitna, zemlje u sivoj boji upućuje na njenu, donekle izmijenjenu, specifičnu težinu – koja, u ovome primjeru, ne biva pretežno zračna (u vezi s kišama, maglom, s atmosferskim promjenama – u vezi sa zastiranjem), nego se i sidri u tlu, vezuje za ono primarno, za ono teže. U perspektivi takvog čitanja nazire se i očekivana pretpostavka da će pepeljasto tlo, kao zemlja u koju je spušteno sjeme sive, nakon potrebnog vremena, postati klijalištem te, bijele ili crne boje. / Kao da je zalog njihove trajnosti – sjeme – položeno u zemlju i kao da se čekaju prve kapi s neba.”

Naposljetku bih kazao da je Anabel Zanze otvorila put za djelotvorna sprezanja aristotelovsko-skolastičke metafizičke dihotomije mogućnost – zbiljnost/čin (grč. dýnamis – enérgeia; lat. potentia – actus): siva boja simbolizira prirodu iliti naturu, materiju i mogućnost – a slova kulturu, formu i čin odnosno njegov učinak. Bijela slova se iskazaše ozbiljenom mogućnošću duktusa sivoga platna. Naša slikarica pri svemu tome bijaše vođena djelotvornom intuicijom (koja nije nikakva mitska “ženska intuicija”). Dotičnu intuiciju imamo pojmiti u Aristotelovu smislu s(p)retnoga spoja intelekta i instinkta ili možda na tragu Henrija Bergsona koji intuiciju vidje kao bljesak u kojemu je zbiljnost pojmljena i odčitana kao trajanje (durée) te izražena u svojoj iskonskoj punini i cjelovitosti. Uvjerene i zdušne pohvale slikarici Anabel Zanze, čije su bijelo oslovčene sivotvorbe ustvari oživljeni i životonosni “mrtvi monokromi”, u čijim dubinama zriju tonovi onostrane bijele tišine, gdjeno se susreću i stapaju bios, vremeniti život u kojemu ćemo kao zemna bića prije ili kasnije umrijeti, i zoḗ, duhovni život koji je od vječnosti i za vječnost.