2015. CITATI, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik  

(…) Dok je kod Darboven, koja se školovala u Hamburgu, a šezdesetih godina kratko boravila u New Yorku, upoznavši se s minimalizmom i konceptualnom umjetnošću Sol LeWitta, Carla Andrea i Josepha Kosutha, ishodište rada bilo u vizualnoj umjetnosti i glazbi (u mladenačkom razdoblju bila je pijanisticom, a skladala je do kraja života), kod Zanze su polazišta vizualna umjetnost i matematika. Završila je matematičku gimnaziju u Dubrovniku i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u društveno i politički turbulentnim devedesetima, a u umjetnosti je rasla na neokonceptualnim praksama i tzv. relacijskoj umjetnosti koja se kod nas dobro „primila“ na zasade Nove umjetničke prakse iz sedamdesetih. (…)

 (…) Okvir i format, a prije svega podloga, od osobite su važnosti za performativ slike. Slikarica unaprijed određuje i škrt registar boja – u rasponu od bijele do crne, s nijansama slonovače, okerastim tonovima i pješčanosivom, najčešće iskušavajući svojstva podloge, njezine neispitane odlike: preslikavajući je, stružući slojeve s neskrivenim efektom palimpsesta te dopuštajući da se na podlozi pojave neočekivane mrlje ili greške, koje prisvaja i inkorporira u tijelo slike. Upravo po tome ona i jest rasna slikarica, premda su joj pojedini njezini profesori sa zagrebačke ALU zamjerali što je u sebi prigušila ekspresiju i spontanost, osobine koje su bile vidljive u njezinim školskim, ali i mladenačkim radovima (Buldog, 1997). Ekspresivnost koju danas prakticira Anabel Zanze, drugog je, „višeg reda“. Ona na jednoj strani prelazi u kinetizam, ili u parakinetiku, pojam koji koristi sama autorica, ili se pak, s druge strane, može govoriti o milimetarski sitnom akcijskom tragu, ispisivanju slova za slovom, retka za retkom, koje traži uronjenost i napor čitavog tijela. (…)

(…) Geometriju, ma kako proizvoljnu i slobodnoručnu, nemoguće je zaobići u interpretaciji njezinih slika iz više razloga. Ona se nalazi na suprotnom polu od „mentalnih slika“. Periodično se javlja interes za dominantom geometrijskoga sloga nad ostalim elementima, ali tekst ne izostaje. Jedan od najvažnijih geometrijskih likova nedvojbeno je kvadrat, kojega stabilnost neprestano propituje (v. Kvadrat: nastajanje i odustajanje, 2008 – 2010), kao i u seriji slika pod nazivom Labirint (2009, 2010). Premda sama slikarica Labirinte ne osjeća kao slike geometrijskog ustroja,  evidentan je njezin odnos poštovanja prema naslijeđu skupine EXAT 51, a u slici r-word (red) moguće je govoriti i o vezi s Novim tendencijama i kinetičkom umjetnošću, osobito s Vladimirom Bonačićem. Jednaku važnost pridaje trokutnoj razdiobi kvadrata (serija dvostruko većih Crnih likova, 2010), čije površine, zahvaljujući retcima slova različitih smjerova i perspektiva, istodobno postaju kontinuirane i diskontinuirane crne pisaće ploče. Još veću slobodu otkriva u Trokutima (2009, 2011) i Kompozicijama s bijelim (2009, 2010) u kojima se pačetvorina polja dinamizira u niz trokutno-piramidalnih „hramova“ teksta. Vrtnja i okretanje, mehaničko-ludička  komponenta prisutna je i u motivima Rubikove kocke, a kinetički treptaj osobito dolazi do izražaja u slikama kao što su Polja (2008), Lakune (2008)  i Male lakune V (2009). (…)

(…) Tajanstvenost raznolikosti pojedinih nizova slika ove hrvatske suvremene umjetnice leži u vještini prikazivanja tišine praznine. Zanze ontološki zapisuje, marljivim strpljenjem pisara, jasnu i hladnu istinu, kojoj ostvaruje mogućnost tihog čitanja. Simulirane praznine podmeće spoznaji. Svako je djelo fragment predočavanja ništavila.

Ona iskazuje ideju mogućnosti slobode kako pojedinca (slovo/riječ) tako i mnoštva (tekst) isposničkim odustajanjem od suvišnoga. Zasićenost sadržajem realiteta i put prema odmicanju od njega samog, potreba je svakog pojedinca. U tišini djela i u maniri zen misli, autorica slika mogućnost odmaka. Zanze opisuje kako oduzeti težinu sadašnjosti i kako prihvatiti  istinu puta i smisao bivanja.

Nenametljiva tiha prozračnost uvijek je nazočna kao duboka ritualna radnja; kao teritorij mogućih odgovora i svih oblika spoznaje sebe i problematike koja je ukorijenjena u suvremeni život.

(…) Rad Anabel Zanze i njeno korištenje teksta kao glavnog sadržaja slike, te način ispisivanja platna perom umočenim u uljanu boju, često se u likovnim kritikama uspoređuje s radom srednjovjekovnog pisara prvenstveno zbog toga jer je riječ o ručnom ispisivanju riječi, dugotrajnom, mukotrpnom i fizički zahtjevnom poslu. Dovoljno se samo sjetiti srednjovjekovne uzrečice Tria digita scribunt sed totum corpus laborat (Tri prsta pišu, ali cijelo tijelo radi) da bi se upotpunila analogija. Usporedbom se autorici daje i auru isposničke, samostanske discipline i, ne bez temelja, prizivaju spiritualni svjetovi posve suprotni užurbanom i bučnom konzumerističkom dobu u kojem živimo. S druge strane, ma koliko srednjovjekovnog pisara i Anabel povezivao iscrpljujući način rada, te u vizualnom smislu odnos teksta prema podlozi, visini retka, tipu slova, ključna razlika između dva principa reproduciranja teksta je činjenica da odstupanje od norme, nepoželjno kod pisara, čini jedno od glavnih izražajnih sredstava Anabelinih slika. Bez obzira koji tekst i koji font odabrala (ili stvorila), umjetnica nikad ne dopušta uniformnosti da bude prevladavajući nositelj izraza, već blagim odstupanjima u razmacima između riječi ili slova ili ponekad zadebljanjima oblina tijela slova naglašava igru znakovlja i podloge i obraća našu pažnju na samu fizičnost slova. Istodobno, razvija vrlo specifični isprekidani ritam koji, po mom mišljenju, svoj najrazigraniji vid postiže u ciklusu slika u kojima autorica tematizira rubriciranje, te u ciklusu slika s motivom lakuna / praznina. U ciklusu „Rubriciranje“ (2010-2011.) koji i samim imenom priziva u sjećanje rubrikatora, pisara ili iluminatora koji je u srednjovjekovnim radionicama bio zadužen za ispisivanje rubrika (naslova ili blagdana ovisno o tipu kodeksa), umjetnica crvenom bojom naglašava po jedno slovo ili po jednu riječ dajući samom platnu pomaknuti ritam, stvarajući i usložnjavajući dinamiku između ploha i razina – podloge, prikaza teksta i naglašenog dijela teksta. U ciklusu pod nazivom „Lakune“ usložnjavanje razina prikaza dobija svoj maestralni oblik, a kombinacija punog i praznog slici daje potpuno novo, gotovo plastičko svojstvo. (…)

(…) Geometrizam je u konačnoj vizualnoj percepciji Anabelinih radova neupitan, ali se istovremeno „omekšava“ i modificira tekstom. U ciklusu „Blokovi“ naprimjer, geometrijska komponenta proizlazi iz činjenice da autorica tematizira elemente straničnog postava, horizontale ili vertikale podloge, stupce teksta, margine, ali uvijek s mogućnošću blagog otklona kao što je recimo zrcalni prikaz teksta u slici „Dva eseja“ (2005), koji postaje putokaz za još jedan nivo čitanja djela. Jedino svoj potpis, koji u lucidnoj maniri, često zajedno s nazivom djela i rimskim brojkama, mimikrira u tekst, ostavlja nepromijenjen. (…)            

(…) Anabel Zanze ovom izložbom pokazala je, između ostalog, i neodrživost bilo kakvih predrasuda u vezi recepcije suvremene umjetnosti. Iako su na prvi dojam njezine „slike od slova“ hermetične, sofisticirane tvorevine koje, poput rebusa odgonetavaju samo ljudi od struke – umjetnici i povjesničari umjetnosti, na otvorenju izložbe posjetitelji najrazličitije dobi i afilijacija, od djece, mladih, zrelih do postarijih ljudi, gledali su, komentirali, polemizirali, uistinu percipirali njene radove. Od opaski djece kao su „slike baš lijepe“ do čestih raspravljanja treba li ili ne iščitati sav tekst sa slike i da li su red i stroga koncepcija slika „zakočili“ njenu slikarsku prirodu, svi ti raznorodni komentari potvrda su upravo autentičnosti Anabelina slikarskog puta kao i visoke razine energetske impregniranosti njezinih djela koja nepogrešivo djeluje na promatrače od kojih se traži i dobija reakcija.