2015. [THE UFEMAT SERIES], Ufemat a.s.b.l., Zellik i UGD: za Ufemat Congress 2015 – Dubrovnik, Croatia; Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik

(…) Paradoksalno jest, da se baš s tih razloga ona slika Anabel Zanze na kojoj je napisan relativno razumljiv tekst (gdjegdje, uz rub, jedva okrznut, kojiput uskraćen ponekom lakunom – u nje su tu uvijek i cezure, dakle: razmaci, stanke – možda značenjski, dijelom, i doveden u pitanje) može razmatrati (ne i čitati!) kao apstraktna površina, tj. kao apstraktna slika. O tome na prvoj razini može odlučiti već i tekstualno-lingvistička komunikacija. Kao što sam jednom već upozorio da i slike tajanstvenoga Renéa Magrittea imaju, kao predmeti za odčitavanje, (barem) dvojaku sudbinu: kao slike u promatračevu oku i kao slikovnog teksta-provokacije u čitatelju-promatraču. Njegova La Folie des grandeurs  (1948) je slika koja provocira promatračevu inteligenciju, inventivnost i kulturu, smisao za kombinatoriku i progresiju, ali je sve na njoj iskazano slikovnim jezikom. Egzemplarna Ceci n’est pas une pipe (1929) nije, pak, upravljena samo slikovnom, nego i tekstualnom dešifriranju: na njoj, naime, ispisan tekst (onome koji zna francuski, a poslije, zbog brojnih inačica, i onome koji razumije engleski: This is not a pipe ) opovrgava izrijekom realnost slikarske sugestije/predočbe. Magritte je naslikao lulu, a tekst na slici izriče: „Ovo nije lula.“ Tekst će, stoga, onoga koji govori francuski i onoga koji zna engleski dovesti u dvojbu: oni razumiju proturječne informacije koje naslikano i napisano šalju, posredstvom promatračeva oka, u njegov mozak. Oko vidi iluzioniranu lulu, a čita: nelulu. Te zbunjujuće, no i poticajne kontradikcije, oslobođen je svaki pojedinac zdravoga oka, koji lako prepoznaje naslikanu lulu, ali ne zna Magritteove jezike, pa stoga ne zna ni što mu slikarov – francuski ili engleski –  tekst poručuje. Tekst onome koji ne zna jezik kojim je napisan ne govori ništa. Lula je ono što je – svakome zdrava oka, u pušačkim kulturama i u vremenu duhana (od XVI. st. do danas) – prepoznatljivo; samo je ona (lula) neupitna. Neki od onih koji dobro vide i znaju spomenute jezike zacijelo će reći: Kako je tako apsurdna tvrdnja – negacija očite istine – mogla biti napisana ispod nečega što je tako nedvojbeno? Prva bi misao upućenog promatrača-čitača bila da su u taj posao morala biti upletena barem dva Magrittea. Magritte se poigrava s transparencijom jezika kao što se poigravao s transparencijom stakla (prozora), zida, tijela.

Na nekim se slikovnim (crtačkim, kolažnim) podlogama javlja, u djelima naše slikarice, kojiput, tek jedna riječ (na hrvatskom, francuskom, engleskom, latinskom…). Takve podloge nisu, u pravilu, industrijski objektivizirane, „besprijekorne“, savršeno neosobne, „hladne“. Naprotiv, one su, u velikom broju primjera, suptilno slikarski izvedene. Njihova je faktura na različite načine obogaćena ili oplemenjena: superponiranjem slojeva boje (Palimpsest, 2009), djelomičnim struganjem, kemijskim postupcima; ona je, od zgode do zgode, aktivirana pomoću otapala, brušenjem, matiranjem dijelova površine ili cijele podloge (tableau gris, 2015). Time se postižu različite odlike (svojstva) pojedinih površinâ, koje mogu postati općim mjestom nekog ciklusa, niza nepovezanih slika ili pak jednoga, izoliranog djela. Riječ je o monokromnim informalnim teksturama, blago reljefnim površinama, brižno uravnoteženim fakturama ili pak temeljnom sloju koji je snažno i brutalno artikuliran: na kraju, doći će slikarica i do „taloga“ koji luminiscira ili sonornih, tamnih baza iz kojih, tu i tamo, prosine svjetlo (Čitajući Kipkea I, II, III, svi iz 2014).

Gdjekad na nekoj od takvih zatamnjenih površina sivobijelim slovima osvane tek jedna riječ (récolte, 2014; seminatio, 2014. i dr.): tada možemo biti sigurni da je u nju pohranjeno i neko simbolsko značenje, podižući istodobno valéryjevski bedem askeze (protiv izlišne glagoljivosti) i labirint neizbježne tajnovitosti svega što nije ili ne može biti posve eksplicitno. To je područje hermetizma u kojemu se Anabel odlično snalazi. Dakako, takav je hermetizam jezik komprimiranih značenja i izvor različitih asocijacija: povijesno-umjetničkih, avangardno-poetičkih, morfotematskih, ali i komparatističkih, psihoanalitičkih (itd.), pa se uza nj otvara magritteovski nalog: da promatrač detektira jezik u koji su aluzije pohranjene, a u jeziku značenje dotične riječi. On mora značenje ili značenja ispisane riječi razumjeti da bi mu se otvorio Sezam simbolizacijskih sadržaja.            

Kada se na slikama Anabel Zanze, vidi ciklus Likovi i dvoličja (2013, 2015), pojave dvije (francuske) riječi ili dvije riječi s veznikom – u pitanju je likovni odnos triju boja (crne, crvene, bijele), jednog, dvaju ili više geometrijskih likova, dviju ili više riječi kojima je, u korelaciji, osnovna svrha da iskazuju kompatibilnost ili opoziciju (arc/fer, 2013; cornes/taureau, 2013) – imamo posve jasnu, posve izravnu magritteovsku provokaciju. Znalac francuskoga može, i samostalno nadograđujući polazno značenje/polazna značenja, iznaći „božansku česticu“, ključ kojim se otvara simbolizacijski prsten i primjenom kojega ono hermetično pojedincu progovara. Ako je, međutim, jezik nedostupan, ako je on nesavladiva barijera na putu do ključa, onda će se Likovi i dvoličja, u manje vrtoglavoj perspektivi od onih Magritteovih, vidjeti samo kao geometrizmi poput Magnellijevih ili Piceljevih, na kojima je drugojezični svemirac ostavio nerazgovjetne (leksičke) tragove svoga prolaza. Onaj, koji jezik napisanih riječi zna jednom će dva (napisana) pojma harmonizirati u jedan/jedinstven znak, drugi put će naslutiti antagonističke tenzije u riječima samim: iz njih raste plodna napetost puna humorne, igralačke energije (éléphante/table, 2013; Trône et Débâcle,2013). (…)