4 – 22. X. 2016 / Kustos: Feđa Gavrilović / Postav: Anabel Zanze
(…) Eklatantno slikarski karakter ovih djela ono je što ih razlikuje od korpusa vizualne poezije. Anabel Zanze eksperimentira s fontovima, ulančava slova u linije, i izdvaja riječi na praznini pozadine, ističući njihovu začudnost (u ciklusu manjih slika na papiru s francuskim izrazima), ali prije svega podređuje ih logici slike, to jest zahtijeva od njih nekakvu kompoziciju. Osim u naglašavanju ritma to čini i ostavljanjem praznih margina na platnima, koje nemilosrdno režu slova kada bi ona, posve prirodno i logikom svoje konstrukcije, prešla njihov rub. Tu nema govora o djeliću beskraja, o uzorku koji se ulančava organski, i u koji mi imamo tek parcijalan uvid (kao što je slučaj s brojevima kod Romana Opałke). Kompozicija je zatvorena, a fragment teksta koji umjetnica prepisuje određen je rubom unutar kvadrata ili pravokutnika slike. Kao i kod relikvijara, i tu je u pitanju magija, ovoga puta ona dvodimenzionalnog prikaza, zaustavljenosti poteza ruke u uljenoj boji na platnu. Ona je dovoljna da nam prenese autoričino shvaćanje slikarstva, kao mogućnosti levitacije u stanju lišenom ovisnosti o konkretnome, fizičkome, uzročnome. Posebno je zanimljivo što, iako ponesena dematerijalizacijom sadržaja, Anabel Zanze, definirajući granice svojih kompozicija, ne teži beskraju, koji je pomalo postao pomodna deviza. Njezina vjera u disciplinu kadra, donekle je i vjera u slikarski medij, odbijanje neodgovornih i nepromišljenih pokušaja njegova nadilaženja, kakve čine brojni suvremenici sličnih poetika.
Na činjenicu da je njezin rad, prvenstveno onaj slikarski, podsjećaju i izgrebane, zamrljane pozadine, antracitne boje, na kojima ispisuje riječi. One se pojavljuju kao iz magle, kao čisti pojmovi iz slojevite i neuredne tradicije ove umjetnosti; one stoje u dinamičkoj protuteži s njome, ali je i nadopunjuju. Imena dvije slike, što su ujedno i usamljene riječi na njima – Sjetva i Žetva – podsjećaju na cikličnu izmjenu, prispodobivu izmjeni misaonoga i idejnoga, sa fizičkim i materijalnim. Ona se odvija u cijeloj povijesti likovnih umjetnosti, kao izmjena vladajućih paradigmi stvaralaštva, ali, još i više i dramatičnije, na pojedinim ostvarenjima (među njima, dakako, i brojnima ove autorice), koja upravo kroz nju uspijevaju izraziti narav slikarstva.