2019. NAPINJANJE TEKSTA, Gliptoteka HAZU, Zagreb

(…) Mnogo me toga tijekom godina kod Anabel podsjetilo na tkanje, na tekst u nastajanju koji se “štrika”, a čija fiksna i svima dostupna pomagala ne garantiraju apsolutno ništa. Upornost je najočitija rodno obilježena poveznica. Tkanje podrazumijeva povezivanje, nîti se povezuju jer ne mogu funkcionirati zasebno, svaka za sebe. Pa iako u mnogim primjerima naslikane riječi Anabel Zanze funkcioniraju poput izdvojenih znakova, bez uočljivih sintagmatskih ili paradigmatskih odnosa, nadzor nad površinom koju je prethodno potrebno zamisliti, kao što je i tekstilni predmet potrebno prvo idejno osmisliti i tek zatim krenuti u realizaciju, pripada ženskoj domeni. Slika kao artikulacija jezika nije strana ni drugim umjetnicama na koje nailazimo na raznim stranama svijeta. Poneke od njih svoju će praksu doista svesti na tkanje, a što tekst često sugerira, poput Marie Lai, koja je s pomoću niti stvorila snažno asemantičko pismo. I ono funkcionira, poput Anabelina, uz pomoć introspekcije, metodološkog alata koji nužno počiva na subjektivnosti. Lai stvara nečitljive tekstove povezujući riječi zapletenim nitima koje su poput ostataka u nekoj krojačkoj radionici. I Zanze i Lai utoliko svojim radovima istražuju kolektivne memorije čiji je konačan slikovni zapis ustvari apstraktan i tek mapira jedan dio teksta ili izdvojenu riječ. Kôd je kod Zanze nečitljiv, kao i kod Marie Lai, čiji tekstualni šavovi umjesto samog čitanja prvenstveno upućuju na žeđ za znanjem o onome o čemu ništa ne znamo. Kod Lai je važna tradicija usmene književnosti, prenošenje znanja koje se često odvijalo zahvaljujući ženama (materinskom jeziku), podučenim strpljivosti i ustrajnosti, prepuštenim ritmu izreka i tišine koji se neprekidno smjenjuju.

I taman dok zaokružujem naznaku misli o rodnoj poziciji, Anabel izvlači crtež Perpetuum mobile iz 2008. Neobičan je, poput uljeza u ovom predano ispisanom opusu. Porijeklo mu je izmišljeno, iako podsjeća na mogući stroj. Proizlazi iz njezinih istraživanja grafičkih alata, tehničke enciklopedije u kojoj pronalazi pomagala koja će ponekad upotrijebiti u radu, ili ih tek “spomenuti” u nekom crtežu. Stroj podsjeća na tiskarski, onaj koji se nikad ne gasi nego stalno iznova tiska vijesti, dobre i loše retke. S lijeve strane stroja meandrira traka, dok s desne strane manrayevski kotač upućuje na vrijeme smješteno u kružni okvir. Uz Perpetuum mobile smo za probu u atelijeru postavile nekoliko manjih crteža, grupu grafičkog alata – noževa, strugača, ubodnih igala i još kojekakvih čuda koja u nevještim rukama mogu prouzročiti veliku štetu. (…)

(…) I Charlotte Salomon slikala je pisma, a njezine ispovijedi grafički čak podsjećaju na poneko od teže čitljivih Anabelinih platna. Iako su sudbina i stvaralaštvo židovske autsajderice posve drukčiji od Anabelinih, slike-tekstovi generiraju određen tip iskustva pomoću kojih ih je moguće dovesti u vezu. Anabel ne prepisuje postojeći tekst već radi mnogo više od toga. Upisuje u slike mnoge nevidljive postupke, govori o onome što je pročitala, odabire boje i neboje koje odgovaraju atmosferi – onoj teksta, prostora u kojem je čitala ili onog u kojem slika. Tekst je kontinuirani tijek života i jasno prihvaćen red, čiji procédé podsjeća na onaj Hanne Darboven, koja je bojom isticala sume svojih pozorno arhiviranih izračuna, gradeći sustav slijeda i ponavljanja do iznemoglosti. Još 1973. Darboven započinje integrirati dijelove tuđeg teksta u svoje radove, da bi nekoliko godina nakon toga u slike inkorporirala i druge predmete, nađene i preuzete od drugih osoba. Ponekad i fotografije. Njezini postupci temelje se na osobitim glazbenim bilješkama, kao i izračunima zasnovanima na osobnom numeričkom sistemu. I jedna i druga umjetnica naglašavaju sam čin pisanja (a ne slikanja, crtanja ili zbrajanja), važno im je utrošeno vrijeme, o kojem ovise odnosi znakova raspoređenih na površinama. (…)

(…) Prije nego što konačno zakorači u tekst, Anabel na slikama ispisuje binarne kodove, brojne ništice i jedinice; oni su ionako tekst kroz čiji odnos dviju znamenki nastaje informacija. U početku ti su binarni kodovi ispisani nevješto, gotovo dječjim rukopisom, a slike završavaju “pjesmuljkom”-rugalicom. Lalalalalala… Nakon toga slijede imenovanja i tekstualizacije slikanog polja koje će zatim, nakon što prođe nekoliko godina, brusnim papirom ograničavati u tonskoj vrijednosti. Koristi se postupcima grebanja, zasivljene površine (teško je u hrvatskom jeziku nadmašiti melodioznost grisaillesa), guljenja i brisanja da bi se nešto reklo i da bi se postigao iznenađujući uzorak, da bi se pojačala svijest o svemu što jest slika i što smo mi u odnosu na nju. Ponekad poseže za Magrittovim paradoksima, barem se na tom tragu čitaju slike kod kojih imenovanjima zalazi u psihološke sfere o kojima inače ne govori.

Tautološke strategije zamijetit ćemo u nizu manjih crno obojenih polja na kojima ponavlja sadržaj koji je već donekle odredila bojom. Tautologije odgovaraju karakteru monokroma koji dokazuju istinu a da pritom ne prenose informacije. Ponekad su manjkave, ili su prepuštene beskonačnosti koju naznačuje slovom n, prisjećajući se usvojenog školskog gradiva. Nešto kasnije slikama je strpljivo i uz mnogo razumijevanja uspostavljala dijaloge s drugim umjetnicima, od kojih su neki razgovori možda realizirani i u stvarnosti, dok su drugi ostali tek u formi znaka na slici. Ili su realizirani kroz boju, onu Martekovu crvenu, koju je također obilježila u bilježnici-arhivu gdje “počiva” njezino gradivo.

Njezin je izbor logičan, čvrsto utemeljen u jeziku kao signalu. Jer, “Tako se upotrebljavaju ove riječi. U ovom bi posljednjem slučaju npr. bilo posve pogrešno riječi nazvati ‘opisom nekog duševnog stanja’. — Prije bi ih se moglo nazvati ‘signalom’; a da li je signal bio ispravno primijenjen, prosuđujemo prema tome što on dalje čini.”* (*Ludwig Wittgenstein)            

U skladu s tim, ostavljam vas da sami prosudite.

(…) U skladu s postmodernističkim duhom, Anabel Zanze vrlo često ne navodi odakle je citat jer memorija kulturnog nasljeđa pripada njoj, a i budućim nastavljačima te umjetničke linije, koja se proteže na relaciji avangardne – neoavangarde – nove umjetničke prakse. Nadahnuće crpi iz stvaralaštva umjetnika grupe Gorgone (Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Julije Knifer) ili novih umjetničkih praksi (osobito u radu Vlade Marteka). Ona, dakako, nije osamljena na toj liniji suvremenih umjetnika rođenih 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, koji nastavljaju raditi u tome duhu. Možemo spomenuti poveću grupu austrijskih umjetnika poput Romana Pfeffera, Jochena Höllera, Miriam Laussegger, Ewe Beierheimer, a kod nas, recimo, Anu Mušćet. Svi navedeni umjetnici uz pomoć jezika oblikuju određene prostore, mnogi od njih koristeći se meditativnim alatom prepisivanja dijelova teksta (Anabel Zanze), a neki i cijelih knjiga (Höller, Ana Mušćet). Pfeffer kao i Zanzeova propitkuje nasljeđe povijesti umjetnosti koristeći se aproprijacijskim pristupom tipičnim za umjetničku praksu dominatnu 80-ih godina prošloga stoljeća. U Pfefferovu kao i u slučaju naše umjetnice citira se tekst koji se odnosi na određeni rad, teoriju ili umjetnika. (…)