2021. AEROMITING, Centar za kulturu Brač i Festival IMENA; Galerija umjetnina Branislav Dešković, Bol

(…) Kieferova slika Karfunkel Fee iz 1990. godine (ujedno i predložak za deplijan njegove spomenute montrealske izložbe iz kojeg Zanze poseže za sićušnim avionom koji će postati integralnim dijelom njene aktualne umjetničke produkcije) povezana je s njemačkom kulturom grižnje savjesti i apologije u odnosu na strahote iz Drugog svjetskog rata i funkcionira kao neka vrsta gegendenkmala (protuspomenika). Unatoč tome što derutna leteća ratna mašina sa slike više ne nosi nikakvu stvarnu opasnost, ona za kolektivnu memoriju (za znanja i sjećanja posredovana unutar relativno homogene ljudske zajednice) koju je pokušala uništiti predstavlja, čak i u obliku svoga neutilitarnoga preslika, zlosutnu pojavu, a za većinu ostalih upozorenje („ne ponovilo se“), odnosno memento („sjeti se“).

Odluka umjetnice da za vodeći motiv u sklopu Aeromitinga odabere upravo zrakoplov s te Kieferove slike moguće proizlazi iz činjenice da je za potrebe deplijana izložbe njegovo djelo već doživjelo „prijevod“ iz „trodimenzionalnog objekta“ (navedena slika je enformelistička,  praktički reljefna i ima izraženu fakturu: navedena letjelica izlazi 38 centimetara u prostor!) u dvodimenzionalnu formu, pa stoga simultano postoji kao umjetnički artefakt i kao ikonički znak (semiologijski pojam Charlesa Sandersa Peircea) u službi vizualnog identiteta izložbe. Radi se dakle o dvije manifestacije istog porijekla, ali različitih funkcija. Zanze ide korak dalje tako što kopira dio kopije (u njenim kolažima raspoznajemo tek obrisne linije onog aviona na slici/deplijanu), čineći je „svojom“ i ostavljajući daleko za sobom auratičnost izvornika, iako se radi o manualnoj, a ne mehaničkoj metodi reprodukcije prikaza prema kojoj je Walter Benjamin imao stanovite rezerve. Jednostavnije, Zanze manipulira znakom tako da izvorni motiv kroz niz transfera konačno postaje artefakt bez fiksiranog značenja ili plutajući označitelj.

S druge strane, korijene umjetničkog prisvajanja Kieferovog aviona za potrebe Aeromitinga možda možemo pronaći i u Zanzinoj fascinaciji temom kretanja i strojeva uopće, čemu u prilog svjedoči njeno periodično citiranje Duchampovog Kotača bicikla ili vlastito djelo Perpetuum Mobile iz 2008. godine što neodoljivo podsjeća na „strojeve“ Francisa Picabije, i samog opčinjenog pojačano motoriziranim i industrijaliziranim svijetom početkom dvadesetog stoljeća. Aeromiting je zasnovan na de facto istim postupcima koje su Picabia i neki drugi europski umjetnici iz porodice kubista, dadaista, konstruktivista i nadrealista u prvoj polovici dvadesetog stoljeća koristili u svojim kolažima (oni su u avangardističkoj maniri spajanja umjetnosti i života prožeti tekstualnim i slikovnim poveznicama iz masovne kulture onoga doba), ali to je tek zgodna podudarnost. Aeromiting je mnogo manje posveta ili oponašanje estetike historijskih avangardi (iako sadrži obilježja toga!), koliko jepostmodernistički postupak posezanja u bogatu riznicu (moderne) umjetnosti i njene reinterpretacije za vlastite potrebe. Tako je Zanze sposobna Kieferov avion učiniti svojim i pretvoriti zloglasnu ubojitu mašinu gotovo u igračku. (…)