2021. ANALOGNE STRUKTURE, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda – Galerija Ružić, Slavonski Brod

(…) Ciklus Analogne strukture, motiviran energijom izlagačkoga prostora Galerije Ružić, sastoji se od ukupno pedeset i pet ulja na platnu kvadratnih formata, u četiri veličine: četiri su slike dimenzija 150 x 150 cm, sedam ih je dimenzija 70 x 70 cm, četiri slike dimenzija 50 x 50 cm i četrdeset slika dimenzija 30 x 30 cm, od kojih su posljednje zamišljene u postavu kao dva „gusta bloka” od po četiri horizontalna reda i pet stupaca. Njihov raspored u galerijskome prostoru umjetnica je pomno isplanirala i prije nego je započela s procesom slikanja – sve je „isprojektirano“ do najsitnijega detalja i tek se tada može započeti  s realizacijom.

(…) Analogne strukture, ulja na platnu, pripadaju, kako ih slikarica naziva, Drugim slovima. Javljaju se kao prirodni slijed i ciklička izmjena Prvim slovima, tj. kolažima, koji se prvi put javljaju 1996. godine. Ta su Slova rana manifestacija njezine autoreferencijalnosti. Zanze je, kao građu za kolažiranje, ciljano koristila glazbene časopise Jazz i CD Clasicu,evocirajući satove(violina, solfeggio, orkestar)uosnovnoj glazbenoj školi Luka Sorkočević. No, u ovoj prilici, u transferu građe iz Prvih slova u Druga…, dogodilo se i nešto novo: od svojih je prijašnjih djela (npr. Leksikon, Likovi i dvoličja, Ufemat I – VII, Polja), izdvajanjem pojedinih njihovih fragmenata, (od njih) stvorila nove cjeline. Zanze u Analognim strukturama traga za strogo sintetiziranim formama koje, kroz dijalog s Ružićem – umjesto, za nju tipičnih, “dizajniranih” blokova stranica – postaju podloge na koje unosi svoje slikopismo, vlastite tipografije. (…)

(…) Snaga njezinih djela krije se u sintetičnoj jednostavnosti, a svoj opus ostvaruje dosljedno i autentično, čisto i jasno izražavajući svoju slikarsku ideju. Sve navedeno čini Anabel Zanze slikaricom iznimne osobnosti u hrvatskom suvremenom slikarstvu. (…)

(…) Zanzine izložene slike nisu samo forma nego i supstancija kojima izmještaj iz spomenutog (ili bilo kojeg drugog) prostora ne bi oduzeo ništa od njihove „redovitosti“ djelovanja kao samodostatnih vizualno-lingvističkih sklopova. Primjerice, rad pod nazivom Nebabilonska kula podsjetio me na jedan dokumentarni film gdje se „miješanje jezika“ u kuli babilonskoj poprilično pragmatično tumači : tako je, navodno, prilikom izgradnje mitske kule zbog neakustičnosti prostora došlo do pojave jeke, odnosno  odzvanjanja glasova te se graditelji zbog toga nisu mogli  razumjeti. Nije li i Zanzino ponavljanje jednog slova („d“) upravo ta jeka? Njena aproprijacija nije hladna, a definitivno ni sarkastična. Umjetnica odaje počast umjetnicima i umjetničkim namjerama koje odabire. Njeni su radovi na neki način paradoksalni, neka vrsta „prijateljskog dadaizma“, evidentnog u konciznoj, strpljivoj i promišljenoj izvedbi. (…)

(…) Na koncu, mogao bih zaključiti sljedeće: njene su slike vizualno jednostavne, značenjski zasićene; one su, duchampovski rečeno, „prijelaz iz fenomenologije u fonemenologiju“.