2022/2023. SLOVOKRACIJA, Galerija „Josip Račić” – Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 

Darom za nenametljivo optičko ispitivanje prostora slike Anabel Zanze propituje psihologiju gledanja, vizualne osobitosti, zakonitosti i naglaske vlastitog misaonog, intelektualnog slikarstva. Njezina slika nutarnja je riječ, a riječ nutarnja slika. To se potom prosijano kroz svjesno – nesvjesno optičko sito besprijekornom manualnošću, autoričinim osvještavanjem i objektivizacijom psiholoških impulsa koji nas kao vrstu određuju, sublimira, organizira i projicira u odmjerene verbalno-vizualne sklopove. Racionalnu činjeničnost slike. Slojevi podsvjesnog, osjećanja i intuicije iza su, ispred ili unutar imaginarnog oklopa sliko-slova, riječi, rečenica satkanog onim od čega je umjetnica sazdana. Očevidci smo ispisane tjelesnosti; u slovnu mrežu utkane duhovnosti autoričina bića. Uz to, Anabel Zanze vrsna je crtačica, što znaju tek oni koji pobliže poznaju i otkrivaju njezin opus. Živimo u doba ikonolatrije koja se od pojave fotografije u sveopćoj tehničkoj ili suvremenoj digitalnoj slici formira nakon razdoblja tekstolatrije, opredmećene nastankom pisma, a time povijesti i civilizacije. Riječima je čovjek izdvojen iz prirode. Preokret se dogodio u 19. stoljeću izumom fotografije. Danas su nam osjetila potpuno zasićena pred megaslikom sastavljenom od niti fragmentarnih slika koje još donekle možemo procesuirati u bitno vizualnoj kulturi. Prevlast hiperslika koje poništavaju zbiljnost prenosi nemjerljiv broj informacija koje od zore osobne podsvjesnosti do sadašnjeg trenutka ne uspijevamo klasificirati unutar memorijskih foldera vlastitosti. U stanju masovne halucinacije pred svetom slikom kapitala preobraženom u robu, dovedeni smo i do balčaka uronjeni u audio-verbalno-vizualnu kakofoniju koju dnevnim pogledom ne možemo obuhvatiti ni pojmiti. Manualnom izvedbom i iz toga proizašlom istančanom estetikom Anabel Zanze pridodaje slici i riječi uzvišenost referirajući se na kritičko-tvorbenu tradiciju, ali i distorziju od povijesne avangarde naovamo (dada, nadrealizam, letrizam). Ona je ujedno slikarica, pisac i pisar koji, ispisujući vlastite tipografske fontove, materijalizira misli.

(…) Od prvog do zadnjeg časa bavljenja ovim tekstom – o divnoj maloj izložbi Anabel Zanze ove zime u Zagrebu – tišti me podsjetnik na sumorni odlomak (u ostatku nadobudnog štiva). Da se može strugati po pamćenju kao što može po zapisu, ostavila bih ga podalje od rada umjetnice koja tako dobro poznaje, poštuje, piše – i provocira – riječi. Trebaju li Anabel Zanze daleka asocijativna polja da bi se razgovjetno govorilo o njenom radu? Etablirana je autorica, prepoznatljiva rukopisa i tematskog okvira. Dosadašnji njen rad inteligentno balansira inovativnost i dosljednost, samosvojan je i referentan post- konglomerat text arta i dopadljivih sliko-grafičkih rješenja. Ali, umjetnica koja shvaća verbalnost i na intuitivnoj i na eruditskoj razini, zar ne bi prepoznala temu u novoj epohalnoj krizi pisane riječi? Svaki put kada se mišlju – riječju/slikom, to je kod Zanze jedno – vratim u Galeriju Josip Račić, sloj ispod sloja, iz devet motivski različitih radova, zrcali slutnja o novoj prekretnici koju možda upravo prelazimo, o neumitnoj budućnosti u kojoj iznova stradavaju riječi. Slovo po slovo, ovaj put i obuhvatnije, na atomskoj razini. (I) o tome slika-piše Anabel Zanze u Slovokraciji.

(…) „Slovokracija“ je neologizam, „termin koji bilježi razvoj rascjepkaniteta“, a poanta mu je „da cjelini pretpostavlja dio, da cjelokupnosti suponira raskupnost i c(j)elibatu nameće djelibat“, slika-piše Zanze. U autoritarnom rječničkom tonu i fontu, na centralnom ulju na platnu istog imena kao izložba, kao s kakvog info punkta čitamo definiciju o nekakvoj novoj – vladavini slova. Pojmovni panoi bili su dijelom rekurzivnih konceptualnih radova Josepha Kosutha ili Johna Baldessarija, a ispod njih bi stajao i podtekst humora – i kod Zanze ga je na pretek. No njena tema nisu koncepti već riječi same, zbog čega je usložnjeniji taj dio farse s definicijom i dikcionarom. Prvo, jer ona potonjem podriva autoritet ne-riječima/neologizmima (a rječnik/leksikon ne kreira riječi/pojmove već ih samo bilježi). Drugo, jer je ovdje igra autoreferencijalna (ne bavi se označenim i označiteljem već opstojanjem riječi kao takve). I konačno, jer je u distopijskoj shemi stvari, upravo rječnik onaj zadnji autoritet kojem se utječemo pred prijetnjom verbalnog rascjepkaniteta. Prava se epohalna drama stoga, komična i patetična, čita s tog platna: uperili smo oči u autoritet starog svijeta cjelokupnosti, a on nam se smije i legitimira raskupnost. Nema, međutim, sumnje da se Zanze prema rječniku i dalje odnosi kao prema autoritetu. Vizualni kod njenih slikopisanja to potvrđuje: fontovi i rukopisi su iz starijeg, ‘knjiškog’ doba, tipografija nije suvremena već od onda kada se zavirivalo u rječnike, listalo novine, čitalo s kiselog papira, tiskana su slova bila serifna, a ona rukom pisana, krasopisana. „Moj svijet unutar je crnih slova i blijedožutih podloga“, kaže. (…)

Ostalih osam Zanzinih radova slikopisuje scenarije i aspekte potencijala ili erozije riječi i/ili (jer ima i dvojakih) piše kreativne, „lijepozvučne“ i smiješne riječi rješenja. Da Slika govori više od riječi, što je naslov Zanzine slike iz 2022. godine, više nije truizam, pa čak ni klišej, i ne govori lijepo ni o jednoj ni o drugoj. Jer danas – obrnutom igrom riječi – tisuću slika, nasumičnih i jedna drugoj tako sličnih, ne govore gotovo ništa, a kamoli multiplicirani broj riječi (umjetna inteligencija o tome već puno zna). I u demokra(tiza)ciji riječi, kad toliko toga možemo, često ništa ne islovkamo: „wastme“ i „grhm“ pisalo je na magnetnoj ploči koju je Anabel Zanze ostavila publici za interakciju i leksičku kreaciju u radu Agora. Kao žena od riječi, pomislila sam, možda da probam popraviti dojam pa sam napisala „ponos“ (umjesto „pariz“, jer blam i manjak sredstava mašti prepriječe put). Nakon izlaska iz galerije, kroz prozor sam vidjela da ni moje riječi nisu dobre: „benvenuti“, prepravila ih je žurno čuvarica izložbe. Avez-vous vos papiers? iz 2016. godine govori o autoritarnosti papirnatih riječi; njihova zloporaba njihova je devalvacija (ako ljudska uniženja možemo prešutjeti). Moj svijet i Tumač, s druge strane, punktirani su optimizmom, inkluzijom, učesništvom. Vizualna umjetnica obraća se vizualno ne-videćima, brajicom. Paradoksi su posvuda – riječi su raspršene babilonski nerazumljivo, a ipak daju nadu u postojeće i nepostojeće kompleksne sustave riječi, koje ne moramo poznavati da bismo vjerovali da kola dobra i važna suština. Vratite magnoliju i Mlada patricijka su dva rada u sličnoj formi slovkanog poliptiha i kontekstu pitkog građanskog aktivizma; prvi utoliko formalno jednostavniji koliko je kontekst drugoga kompliciraniji. Vratite magnoliju je crveni protestni natpis, a Mlada patricijka kao kakav apsurdni mise en abyme; svako je slovo sazdano od papirnatih fragmenata riječi koje jedva da išta znače. Jasno je, dakako, što se o tome može reći, i što autorica kaže.

Slovosvijet (2021.), slovorefleks, slovoglasnik, slovomudrovati, slovospojnica, slovovalentan, slovodaltonist, slovoesejist, slovosonet, slovopokriće, slovodada, slovomilenij, slovopogled, slovorisati, slovokorgirati, slovoklasan, slovostrukturiran – neke su od 198 riječi koje je Anabel Zanze kreirala, krasonapisala i pripustila u naš jezik. Neke od njih ću usvojiti i rado njima slovomudrovati u nekom novom tekstu. Ima li bolje taktike protiv slovokracije od kooptacije?