2024. ANABEL ZANZE (DUBROVNIK, 1971), Galerija Adris, Rovinj / Rovigno

(…) O polovini 1990-ih uvlače se u njezino ikoničko spremište prva slova, koja će, oko 2000. godine, postati karakteristični slovoznaci tadašnje dubrovačke slikarice. U nje su se pozitivno već preplitali izvorni (zavičajni) konavosko-prvinski (prema: o. Prvić) poticaji, neke značajke nasljednoga (karakter, narav, temperament), djetinji dubrovački dojmovi, impresije iz sto škola i učionica, pod krovom i na otvorenom (osmogodišnja, matematičko-informatička, muzička, zbor, Linđo, balet, različiti športski treninzi, kampiranja, planinarenja, skijanja; domećem i blisku vezu Grada i prirode, kopna i mora, naglašenu druželjubivost, a uz to potrebu samoće, osamljivanja). Druželjubivost je, u djevojčice, hranila škola, a poslije, u pedagoginje – opet škola. Samoću je, kao odrasla, postizala u svome atelijeru, pred platnima ili za radnim stolom s papirima, tuševima, tekućim bojama, masnim pastelima. Tada se – već sa stanovitim radnim iskustvom u slikarsko-grafičkoj struci, poslije i u pedagoškom radu – s obećavajućim prvim nastupima, s naramkom sjećanja, s inicijalnim pretvorbama (npr. slovâ u znakove, znakova u simbole, simbolâ u značenja), upijenom i neotuđivom književnom baštinom (što osobito obogaćuje njezin jezik, darovite pokušaje pisanja u stihu i u govornoj, poslije i kritičkoj, autoreferencijalnoj prozi) – preselila 2004. u Zagreb ili se njemu vratila s jasnim, u Dubrovniku naznačenim, svojim putom. (…)

(…) Kontakti, studentski domovi, poznavanje grada i nekih institucija (knjižnicâ, kazalištâ, kinoteke) učinili su joj povratak manje stresnim. U međuvremenu je, nakon diplomiranja (u veljači 1996) živjela u Dubrovniku nepunu godinu (tada je rodila Mauru), pa u Splitu i Podstrani gotovo godinu i pô, potom opet – od polovine 1998. do jeseni 2004. u Dubrovniku. Za sve to vrijeme ona je, kao što je pokazalo i naše nabrajanje, od malih Kvadrata do n-a radila, razvijala svoje izražajne mogućnosti, ali i konceptualne osnovice slikarstva koje je tranzitivno, većim dijelom reduktivno i donekle oslonjeno na postignuća „povijesnih avangardi”, zapravo: dadaizma (Marcel Duchamp) i suprematizma (Kazimir Malevič).

S malim (22,3 x 16,9 cm) i velikim kolažima (100 x 70 cm) Anabel zapravo inaugurira svoje slike-tekstove. U velikim će kolažima fragmentirati (cjeloviti) tekst u tekstovni mozaik; poslije – u slikama – u riječi te u (pojedina) slova i (izdvojeno) slovo (n, 40 a), na kraju, Brailleovim pismom (182 a) – te, povratno, stvoriti sliku o sebi kao „slikarici slova”. (…)