2024. NE-PRE-PRE-KE, Tiflološki muzej, Zagreb

(…) Njoj, dakle, ne nedostaje vidljivosti u umjetničkom svijetu, no takva kakva jest, otvorena, empatična i okrenuta novim susretima i spoznajama, poželjela je svojim slikama priuštiti drukčiju vidljivost, pružiti ih onima koje zapravo krasi posebna vidljivost – vidljivost dodirom.

Upravo izložbom u Tiflološkom muzeju, pomnim odabirom radova iz različitih razdoblja stvaranja, poput kakve glazbeno dobrougođene mini-retrospektive, umjetnica se odlučuje obratiti slijepoj i slabovidnoj publici, ne isključujući dakako ni videće osobe. Sadašnjoj izložbi neposredno je prethodila ona pod naslovom Slovokracija u Galeriji „Josip Račić”, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, 2022. /2023., na kojoj slikarica, radovima posebno osmišljenima i realiziranima za nju, po prvi put dijalogizira sa slijepom publikom kao publikom koja ravnopravno, ponekad čak i privilegirano, može primiti-prevesti-doživjeti-preobraziti vizualne podražaje kroz taktilne ili zvučne senzacije i posrednike. Tom prigodom kreirala je radove na Brailleovom pismu, Tumač (2022.) i Moj svijet (2022.). U Tiflološkom muzeju odlazi korak dalje i kreira Friz, također na brajici, u obliku ophodne trake nosivog stuba, u kojem predstavlja sebe, postupno uvodeći osobe s oštećenjem vida u „svoj svijet”. (…)

(…) Učinivši mali brončani reljef Moj svijet (13,1 x 19,3 cm), istodobno solidnim i tautološkim, suosjećajnim i apsurdnim, prijemčivim za dodir, no za mnoge značenjski nedohvatljivim, poistovjetila se i povezala s onima koji čitaju i razumiju dodirom. Tom minimalističkom gestom, tek s dvije riječi ispisane Brailleovim pismom, umjetnica je sažela poruku cijele izložbe. (…)

(…) Da je umjetnost Anabel Zanze bitno konceptualne naravi potvrđuje to i jedna od centralnih slika s ove izložbe, Slika govori više od riječi (2022.). Njezin je naslov identičan tekstu ispisanom na samoj slici, a slika je paradigma svega onog na što pomišljamo na spomen sintagme konceptualna umjetnost: (pre)naglašena ideja, mentalni pristup, doslovnost, tautologija, neprivlačna vanjština, beskrvnost, dominacija poruke nad suhoćom izvedbe… Točnije, sve ono zbog čega je za konceptualnu umjetnost davno duhovito kazano da je bila „nervni slom modernizma“. 

Ta velika, horizontalno položena crna slika nosi tek jedan redak teksta, pravilno raspoređen u gornjoj polovici slike, a sastoji se od okernih latiničnih malih tiskanih slova, gdje, zahvaljujući pojedinim razmacima među slovima, nastaju riječi, koje u konačnici grade rečenicu od pet riječi. Njezin smisao mogu razumjeti govornici hrvatskog i srodnih jezika, za ostale je potreban prijevod. Ukoliko se nismo izgubili u prijevodu, mnogi ćemo frazu Slika govori više od riječi otprve dekonstruirati. Često je, naime, čujemo u svijetu u kojem je zagospodarila slika, a riječ se, kao i pismenost općenito, strmoglavila u bezdan. Jer vrijednost se slike, čak i kad je ogoljela tabula rasa, nikada ne dovodi u pitanje. Čini se da je vid postao glavno kognitivno sredstvo, kojemu su sva druga osjetila podređena, pa mu čak mogu i štetiti ukoliko propituju nešto očigledno. Zanimljivo je da je Zanze za svoju sliku iskoristila sažetiju verziju fraze koja ne spominje koliko vrijedi slika – više od tisuću riječi – ne želeći se cjenkati brojkama. Može li uistinu slika vrijediti više od riječi? Osobito ako se to pitanje postavlja na izložbi u Tiflološkom muzeju? Odgovor koji nam slikarica nudi u obliku vizualno krajnje reducirane crne slike-neslike, dovoljno govori i o (besmislenosti) pitanja. 

I na kraju, kao neki bonus, na pratećoj projekciji na zidu, namijenjenoj videćim osobama, prikazuje se postupak nastajanja Anabeline slike, video-uradak snimljen u umjetničinu malom atelijeru. On pokazuje jedinstven proces slikopisanja Anabel Zanze: discipliniran, predan, mukotrpan i ponavljajući performans, zapravo sporo kretanje naprijed-nazad, gore-dolje,oslobođeno pritiska tržišta, trendova i krajnjih rokova. Slikaricu nisu snimili profesionalni snimatelji nego njezini suprug i kći, rijetke osobe koje imaju pravo na privilegirani, nenajavljeni pristup u taj mali radni prostor.            

Video-uradak nas također može potaknuti na to da uspoređujemo introvertiran i kompleksan svijet umjetnice sa svijetom slijepe ili slabovideće osobe. No, baš kao što umjetnica, postojano i s razlogom, izlazi iz samotne tvrđave u polje borbe i rafinirane angažiranosti, isto tako poziva i publiku, ponajprije osobe s oštećenjem vida, da se otvore za susret s nepoznatim. Poziv je to i za sve nas da damo prednost pogledu iznutra, koji nagriza zacementirane pregrade-prepreke i ima potencijal pretvoriti svijet nemogućnosti u NE-PRE-PRE-KE. Možda bi tako, jednoga dana, taj slogovni galimatijas mogao postati uobičajena riječ-sastavnica, ne politički-korektnog rječnika, nego rječnika sustvaranja s drugima, koja će jednako značiti svima, i onima kojima je dato da nešto mogu i onima koji su na putu da otkriju što sve mogu.