2026. BRAILLEEVA DIONICA, Sveučilište u Splitu – Sveučilišna galerija, Split

Umjetnički opus Anabel Zanze razvija se na osobitom sjecištu jezika i slike, u prostoru u kojem riječ postaje likovni element, a vizualna forma nositelj značenja, ritma i misaonog naboja. U njezinu radu slova, riječi i pojmovi ulaze u slikarsko polje kao aktivni gradivni materijali koji oblikuju površinu slike, usmjeravaju pogled, stvaraju strukturu i otvaraju semantičke slojeve za istovremeno čitanje i promatranje. Na tome se presjeku vidljivog i izrecivog artikulira specifičan autoričin kreativni jezik. Moguće je stoga ustvrditi kako se u temelju Zanzina rada nalazi dugotrajno i dosljedno istraživanje granice između teksta i slike. Riječi u njezinim djelima posjeduju vizualnu težinu, zvukovnu sugestivnost i pojmovnu preciznost. One se pojavljuju kao tragovi mišljenja, kao ritmizirani znakovi, kao elementi kompozicije. Umjetnica pritom razvija vlastitu poetiku u kojoj jezik postaje materija same slike, a ne tek sredstvo označavanja. Otuda se njezini radovi otvaraju kao složene vizualno- semiotičke cjeline u kojima promatrač prati odnose između slova i plohe, 2 između smisla i oblika, između analitičnosti i senzibilnosti. Takav pristup zapravo povezuje opus Anabel Zanze s važnim linijama analitičke i konceptualne umjetnosti, kao i s tradicijama vizualne i konkretne poezije. Ipak, u središtu njezina zanimanja ostaje slika kao prostor iskustva, misaonog rada i osjetilne koncentracije. Serijalnost, disciplinirana struktura, redukcija forme i stalno vraćanje jeziku kao ishodištu i izazovu oblikuju prepoznatljiv autoričin rukopis. Kada se promotre njezini izložbeni postavi ili pojedinačna djela, razabire se i stanovita uređenost kompozicijskoga mišljenja: radovi su građeni disciplinirano, gotovo sustavno, ali bez ukočenosti i bez gubitka unutarnjeg titraja. U toj sklonosti razvrstavanju, nizanju i pojmovnom organiziranju vizualnoga polja osjeća se gotovo fluksusovska bliskost enciklopedijskoj gesti – ljubavi prema popisu, jedinici, sustavu i katalogu – prožeta živim nervom egzistencije. Razabire se tu i posebna leksikografska osjetljivost zahvaljujući kojoj odabir riječi proizlazi podjednako iz njihove semantičke gustoće kao i iz njihove zvukovne i vizualne energije. (…)

(…) U toj se dionici opusa zasebice izdvajaju radovi koji uključuju već spomenute taktilne strukture i Brailleevo pismo. Prelaskom iz dvodimenzionalne plohe u reljef, Anabel Zanze širi komunikacijski prostor vlastitoga rada i uključuje iskustvo slijepih i slabovidnih osoba u polje suvremene umjetnosti. Jezik se ovdje pojavljuje u isti mah kao vizualni znak, taktilna činjenica i sredstvo susreta, a umjetničko djelo poprima naglašeniju dimenziju pristupačnosti, osjetilne složenosti i društvene osjetljivosti. Takvi radovi usto usporavaju čin recepcije, uvodeći promatrača i čitatelja u sabraniji odnos prema znaku, površini i samome činu razabiranja smisla. S njima se mijenja i sama temporalnost gledanja i čitanja jer percepcija postaje sporija, pažljivija i tjelesno angažiranija, a značenje se otvara postupno, kroz dodir, zadržavanje i približavanje. Time se ujedno oblikuje i osebujan tiflološki horizont recepcije, u kojem djelo traži drukčije ritmove čitanja, približavanja i prepoznavanja smisla. Na brončanom plitkom reljefu, primjerice, brajicom je ispisano Moj svijet. Već u toj kratkoj formulaciji otvara se složeno polje odnosa između osobnog i zajedničkog, između dodira i pogleda, između pisma kao znaka i pisma kao iskustva. Onome tko čita brajicu taj se reljef otvara iznutra, kroz taktilno prepoznavanje smisla; onome tko ga iščitava latiničnom 3 legendom otvara se posredno, preko prijenosa, prijevoda i tumačenja. U toj se razlici pristupa ublažava razdvojenost iskustvenih svjetova i otvara mogućnost njihova susreta. Moj svijet na taj način prestaje biti oznaka privatnog posjeda i postaje prostor dijeljene prisutnosti. Rad Anabel Zanze ovdje zadobiva snažnu etičku i antropološku dimenziju. Pismo se pokazuje kao jedan od temeljnih civilizacijskih tragova: kao materijalizacija ljudske potrebe da nešto ostavi iza sebe, da iskustvo utisne u tvar, da misao učini doticajnom drugome. U brajičnom zapisu taj trag dobiva dodatnu gustoću, jer je upućen oku i tijelu; smisao se prima pogledom, dodirom, kretnjom i približavanjem. Reljef se tako uspostavlja kao mjesto susreta različitih osjetilnih režima i različitih načina bivanja u svijetu. Dodir jednako tako pripada temeljnim putovima percepcije te je jedan od iskonskih načina na koji se svijet potvrđuje kao blizak, stvaran i djeljiv. Ondje gdje se smisao usvaja jagodicama prstiju, znak izlazi iz okvira pukoga predmeta pogleda i postaje događaj odnosa. Brajični zapis stoga djeluje i kao sredstvo čitljivosti i kao podsjetnik da svako pismo u svojoj najdubljoj nakani teži drugome: da bude primljeno, razabrano i uvršteno u zajednički prostor iskustva. U tom smislu Moj svijet funkcionira kao suptilna utopijska gesta. Svijet se ovdje zamišlja kao prostor koji se zajedničkim naporom tek uspostavlja – čitanjem, prevođenjem, tumačenjem, približavanjem drugome – umjesto da bude shvaćen kao unaprijed zadana zajednička površina. Zajedništvo nije dano, ono se gradi… Upravo zato ovaj rad nosi tihu, ali snažnu političnost, odnosno podsjeća da participacija uključuje pravo na prisutnost, ali se ostvaruje tek onda kada trag drugoga može biti prepoznat, pročitan i uvažen. (…)