Postupkom kolažističke konstrukcije-dekonstrukcije vlastitih djela nastaje ciklus „Papir i škare” (v. Jacques Derrida). Iz njega, u drugoj tehnici (ulje na platnu) nastaju „Analogne strukture” u kojima se, redukcijom jezične komunikacije (slova i riječi), naglasio slikovni minimalizam forme: „siromaštvo”, simplifikacija, „jednobojan” jezik.

(2023; iz rukopisa)

Izložbom „Analogne strukture” u Slavonskom Brodu, u kazamatu Galerije Ružić brodske Tvrđave povukla sam analogiju između dva grada, moga medijevalnog, mediteranskog Dubrovnika i njihova, ravničarskog, smještenog uz granicu i na sjecištu važnih trgovačkih putova i vodotokova. Oba su za obranu teritorija i stanovništva gradila impresivne obrambene objekte, kojih sam simplificirane detalje tlocrta pismoslikala. Te forme/likovi egzistiraju na razmeđu kolektivnog nesvjesnog: kao arhetipski simboli i racionalnog svjesnog: arhitektonski elementi. Monokrome sam nastojala prikladno imenovati – pokrivajući nazivima djela područja fizike („Refrakcija”), geofizike („Rotacija”), geometrije („Kut”), astronomije („Uštap”), religije-mitologije („Nebabilonska kula”), obrambene arhitekture („Citadela”), vojne opreme („Štit”), jezikoslovnog (sva djela), gramatičkog („Articles”) i fonetičkog („D”).

(2021; iz intervjua, DuList, Dubrovnik, 21. XII. 2022)