1999. IZLOŽBA SLIKA, Crkvica Sv. Navještenja, Orebić

(…) Anabel Zanze predočuje svoj interes prema kolažu, specifičnoj slikarskoj tehnici koja preuzima izreske iz različitih materijala, vrlo često kao i ovdje običnih novina, te ih slaže u krajnje senzibilnim odnosima koji luče nove, svakako nesvakidašnje likovne efekte. Oni se grade u ravnoteži nježnih pogleda na tvari i snažnih osjećaja njihova poretka u izloženim kvadratima koji poprimaju značenje jednog mikrosvijeta sukladnog makrostanjima života na zemlji. Dopunjujući tu inspiraciju izvadcima iz kompjuterskog sloga, što pruža posve nove mogućnosti izričaja, potvrđuje svoja zanimanja prema grafičkim vrsnoćama koje na izloženim djelima oživljava ili dopunja sa vrlo reduciranim kolorističkim intervencijama. U osnovi, je dakle, zanima kompozicija s naslućenom željom da se iskaže viđenje grada, mogli bismo reći mediteranskog ambijenta sređenoga po uzoru rodnoga joj Dubrovnika. Zato njena geometrija gustim slovima ispunjenih površina nije strogo sapeta po unaprijed određenim pravilima nego se uozbiljuje i razigrava tražeći u vlastitim, makar i oskudnim mijenama senzacije sjena i svjetla. Poput onih što se danomice rađaju u čistim odnosima struktura nabijenih poput starog ziđa i mjestimice razbuđenog plavog neba. Stvaralački čin u tim konkordancama potvrđuje na onim radovima gdje i sama, marno i pomno poput starih pisara, ispisuje tekst u sivim tonovima na čisto bijelim pozadinama. Tako iz sadržajno bogatih a naizgled posve jednostavnih promišljanja, produžava umjetničku igru s vremenom i prostorom te nama omogućava susret s istančanostima svojeg doživljavanja naizgled drugačijeg svijeta.