Tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji mi smo grafičari bili upoznati sa zakonitostima tipografije kako bismo mogli kvalitetno prelomiti tiskani tekst, koji bi čitatelju omogućio čitanje bez napora.

Istina je, da se ja u svojim slikama ne držim tih zakonitosti, nego radim i mimo pravila, a kojiput i protiv njih. Tako, umjesto retka optimalne duljine, od 52 do 56 slovčanih znakova, u mene ih bude i više od 100. Ne nastojim propisno urediti razmake među retcima; oni znaju biti tako uzani da je onemogućeno kontinuirano čitanje teksta.

Isto tako, nema garancije da će se tekst u sljedećem retku nastaviti na onaj iz prethodnoga, jer mi nije cilj da slike budu reprodukcija određenoga štiva; moje slike najčešće nisu doslovan prijepis. Kojiput ne koristim ni dijakritičke niti interpunkcijske znakove zbog likovnih razloga. Tim se načinom velikom sustavu smanjuje semantička funkcionalnost u korist vizualno-likovnoga dojma.

Jer slike su, ponajprije, vizualne činjenice. Dok se gledatelj izdaleka približava djelu ne razabire da će ga na platnu dočekati reci gusto ispisanih slova, složeni prema nekim svojim zakonitostima, ovisno o kojem je ciklusu djela riječ. Uočit će, s distance, slike u kojima se npr. crno i bijelo bore za dominaciju, uočit će igru geometrijskih likova, ponekad na granici op-arta, itd.

Kada se slici primakne, ono što se dotad činilo kao crna ili siva neprobojna ploha pretvorit će se u slovčane znakove povezane u riječi, rečenice, složene u retke, koji mogu ispuniti i čitavu površinu slike. Slika tada počinje djelovati i na svojoj tekstualnoj razini.

(2011; iz knjige „Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem”, Zagreb 2017)